arhe

06.10.2008., ponedjeljak

ŠTO TO ZNAČI?

Image and video hosting by TinyPic

I KAKVE VEZE IMA ANARHIJA S TOM SLIKOM ILI TAKVIM NAŠARANIM GRAFITIMA PO ZGRADAMA,
JA MISLIM DA VEĆINA LJUDI KOJI ŠARAJU TAKVE GRAFITIE NITI NEZNAJU ŠTO JE ANARHIJA,
A ŠTO U DANAŠNJE VRIJEME ZNAČI PUNK IS DEAD,ŠTO IM TO ZNAČI,JA SE VIŠE SLAŽEN S
OVOM DOLJE PJESMOM (ČAST IZNIMKAMA KOJI NISU TAKVI)


Crass - Punk Is Dead

Yes that's right, punk is dead
It's just another cheap product for the consumers head
Bubblegum rock on plastic transistors
Schoolboy sedition backed by big time promoters
CBS promote the Clash
Ain't for revolution, it's just for cash
Punk became a fashion just like hippy used to be
Ain't got a thing to do with your or me

Movements are systems and systems kill
Movements are expressions of the public will
Punk became a movement cos we all felt lost
Leaders sold out and now we all pay the cost
Punk narcissism was a social napalm
Steve Jones started doing real harm
Preaching revolution, anarchy and change
Sucked from the system that had given him his name

Well I'm tired of staring through shit stained glass
Tired of staring up a superstars arse
I've got an arse and crap and a name
I'm just waiting for my fifteen minutes fame

Steven Jones, you're napalm
If you're so pretty vacant, why do you smarm?
Patti Smith, you're napalm, your write with your hand
But it's Rimbaud's arm

And me, yes, I, do I want to burn?
Is there something I can learn?
Do I need a business man to promote my angle
Can I resist the carrots that fame and fortune dangle
I see the velvet zippies in their bondage gear
The social elite with safetypins in their ear
I watch and understand that it don't mean a thing
The scorpions might attack, but the systems stole the sting
PUNK IS DEAD. PUNK IS DEAD. PUNK IS DEAD

- 16:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

24.06.2008., utorak

Što je to anarhizam?

Image and video hosting by TinyPic

Gotovo cijelo stoljeće o anarhizmu se ili šire bezočne laži ili ga se kao politički pokret odnosno teoriju suprotstavljenu jednako kapitalizmu kao i etatističkom komunizmu, sustavno ignorira. Uvjerljivo, kako idejno tako i praktično, najslobodoljubiviji i najhumaniji od svih ekonomsko-političkih alternativa, anarhizam se uporno veže za mračne strane individualnog terorizma, zaluđenih fanatika čiji je jedini smisao egzistencije sijanje kaosa i nerede u društvu. Iako je točno da je anarhizam usmjeren na rušenje samih temelja ovog robovskog društva i gradnju novog egalitarnog, slobodnog na ruševinama starog, to ne znači da je njegova ideja povezana s izrazima zaluđenosti pojedinaca. I to prvenstveno iz tri razloga. Terorizam podrazumijeva ili kao cilj ili kao posljedicu ubijanje nevinih ljudi, no da bi anarhija mogla postojati potreban je angažman običnih ljudi. Kao drugo, anarhizam je usko vezan uz ideju samooslobođenja. Ne mogu se društveni odnosi dignuti u zrak. Sloboda ne može biti ostvarena akcijama «izabranih» koji će u ime svih uništiti vlast, jer dok ljudi budu osjećali potrebu za vođama, hijerarhija će kao najočitija suprotnost anarhizmu, egzistirati. I na kraju, krajnji je cilj anarhizma sloboda, pa stoga kao što Bakunjin (ruski anarhist) kaže:


«…kada netko pronosi revoluciju u ime čovječanstva tada taj mora poštovati život i slobodu svakog čovjeka…»


Nadalje, anarhisti se ne bore protiv pojedinaca, naša je borba usmjerena protiv institucija i društvenih odnosa koji omogućavaju određenim pojedincima posjedovanje moći i nasilje nad drugima, upotrebom iste. Stoga je anarhistička revolucija usmjerena na uništenje struktura, a ne pojedinaca. Kao što to Mihail Bakunjin kaže:


«…anarhizam ne znači smrt individuama koje tvore buržoaziju, već smrt buržoazije kao političkog i društvenog entiteta ekonomski udaljenog od radničke klase.»


Anarhija odnosno anarhizam dolazi od grčkih riječi an što znači suprotan i archos što znači autoritet/vlast. Drugim riječima, anarhija, odnosno, an-archos znači suprotan autoritetu/vlasti, ili, slobodnije, bez autoriteta. Kao što se i iz samog prijevoda može vidjeti nema nikakve veze s kaosom. Osim, naravno, ako nedostatak autoriteta smatrate uvjetom nastanka kaosa odnosno ako društvo zamišljate jedino mogućim pod budnim okom jednog ili više autoriteta.

Pojam anarhizma, odnosno, liberterskog socijalizma kao političko-ekonomskog sustava najbolje prikazuje sama njegova definicija koja kaže da je liberterski socijalizam:


«…društveni sustav koji vjeruje u slobodu akcija, misli i slobodnu volju pojedinaca u kojem proizvođači posjeduju i političku moć i sredstva za proizvodnju i raspodjelu dobara.»


Za razliku od liberalizma i državnog socijalizma, liberterski socijalizam smatra kao što je to Bakunjin rekao:


«…da je sloboda bez socijalizma privilegija i nepravda, i da je socijalizam bez slobode ropstvo i brutalnost.»


Mi smo, za razliku od državnih socijalista (marksista, komunista/lenjinista, trockista, maoista), socijalisti koji umjesto dogme, partije i centralnog planiranja (što se najčešće veže uz pojam socijalizam) zagovaraju slobodne asocijacije i kooperaciju među pojedincima, radnim mjestima i zajednicama i kao takvi se suprotstavljamo «državnom» socijalizmu kao obliku državnog kapitalizma u kojem su svaki muškarac ili žena, zaposlenik, a država jedini poslodavac. Suprotstavljamo se, jednako, i kapitalizmu, s obzirom da je takav ekonomsko-politički sustav baziran na robovskom radu, privilegijama, sili, moći i klasnim razlikama.

Kao sustav ideja koji slobodu i socijalizam pretpostavlja partijskoj dogmi i privatnom vlasništvu, anarhisti su oduvijek napadani kako od strane zagovornika kapitalizma (u svim svojim oblicima) tako i od marksističkih poslušnika. Povijesne činjenice, s druge strane, su pokazale da su anarhisti bili, i jesu, u pravu u pogledu zabluda povezanih s osnovnim postavkama kapitalizma i marksizma.




Koji su osnovi principi anarhizma?



Za anarhizam su tri principa od esencijalne važnosti za stvaranje istinski slobodnog društva i to su: SLOBODA, RAVNOPRAVNOST i SOLIDARNOST, koji su međusobno nerazdvojivi.

Sloboda je neophodna za puni razvoj ljudske inteligencije, kreativnosti i dostojanstva. Kada netko dominira nama mi gubimo mogućnost razmišljanja i djelovanja kao posebne jedinke što je jedini način stvaranja i razvijanja nečijeg individualiteta. Dominacija uništava inovativnost i osobnu odgovornost i dovodi do konformizma i mediokriteta.

Ravnopravnost je esencijalna za postojanje istinske slobode. Ne može postojati sloboda u klasno podijeljenom, hijerarhijskom društvu prožetom ogromnim razlikama u moći, bogatstvu i privilegijama jer su u takvom društvu samo pojedinci koji se nalaze na vrhu ljestvice relativno slobodni dok su svi ostali polu robovi. Bez ravnopravnosti, slobode, osim one u kojoj biramo za kojeg ćemo gazdu raditi u kapitalizmu.

I na kraju solidarnost koja znači uzajamnu pomoć, zajednički, dobrovoljni rad zajedno s ostalim koji dijele iste ciljeve i interese. Za anarhiste pravo su bogatstvo ljudi i planet na kojem živimo. Bit je anarhizma uvjerenje u nedjeljivo dostojanstvo i vrijednost ljudskog pojedinca. Kako smo antiautoritarni borimo se protiv autoritarnosti koja se pojavljuje u dvije osnovne forme. U političkoj formi u obliku države i u ekonomskoj formi u obliku privatnog vlasništva (važno je znati da pod privatnim vlasništvom podrazumijevamo dobra koja se koriste u svrhu iskorištavanja pojedinca i njegove radne snage, ne i svako posjedovanje stvari, kuće, auta itd., no o tome više kasnije.)



SLOBODA

Sloboda za anarhiste znači neautoritarno društvo u kojemu pojedinac i grupe prakticiraju samoupravljanje. To znači da će anarhističko društvo biti neprisilno (bez prisile) odnosno onakvo u kojem nasilje i prijetnja nasiljem neće biti upotrebljavano kao argument da se bilo koju individuu ili grupu nagovori na nešto. Anarhisti su čvrsti zagovornici individualnog suvereniteta, te smo zbog toga protivnici svih institucija baziranih na prisilnom autoritetu odnosno hijerarhiji. Iz toga proizlazi da je anarhističko protivljenje «vlasti» samo protivljenje centralne, hijerarhijske, birokratski uređene organizacije društva. Ne suprotstavljamo se samoupravnim konfederacijama povezanim decentraliziranim organizacijama dok su one bazirane na direktnoj demokraciji, a ne na delegaciji moći tzv. «narodnim predstavnicima» u raznoraznim institucijama moći… parlamentima, vladinim financijskim i vojnim institucijama.

«Sloboda za sve s jedinim ograničenjem jednake slobode za ostale, ne znači da priznajemo i podržavamo tzv. «slobodu» koju vrlo često zagovaraju kapitalistički fanatici, da se iskorištava, ugnjetava, zapovijeda, što je ništa drugo doli ugnjetavanje i sigurno nije sloboda.»

Errico Malatesta – talijanski anarhist


RAVNOPRAVNOST ILI JEDNAKOST

Jednake mogućnosti su ono što čini istinsku jednakost, a ne jednakost u konačnici. Ne želimo da svi jednako misle, jednako govore, vjeruju u jednake stvari, jedu istu hranu i žive u istim kućama. Sasvim suprotno od toga. Želimo bogatstvo i raznovrsnost ideja, jer je to upravo ono što čini slobodno društvo slobodnim, no to treba pratiti i jednakost u mogućnosti ostvarenja svojih ideja. Bez jednakog starta za sve ne mogu postojati istinski jednake mogućnosti. I današnji svijet tržišnog i globalnog kapitalizma to zorno dokazuje. Jer imaju li npr. stanovnici Zambije, Burikine Faso, Hrvatske, Ekvadora, Vijetnama jednako mogućnost ostvarenja svojih ideja kao što to imaju npr. stanovnici Velike Britanije, SAD-a ili Njemačke? I imaju li pakistanski doseljenici u Velikoj Britaniji, Hispanoamerikanci u SAD-u ili turski imigranti u Njemačkoj jednaka prava i mogućnosti kao njihovi bijeli sugrađani? I imaju li među tim bijelim stanovnicima djeca radnika prosječnih prihoda jednake mogućnosti ostvarenje ideja kao djeca bogatih menadžera? Cijeli je sustav u potpunosti hijerarhijski uspostavljen u kojemu ne postoji mogućnost napredovanja (bar ne za 99% ljudi) i u kojem svatko zna svoje mjesto na društvenoj stratifikacijskoj ljestvici.

Mi se zalažemo za jednake mogućnosti i individua i socijalnu jednakost radnih mjesta. Socijalna jednakost znači da svatko ima jednak glas u donošenju odluka kako će se radni kolektiv ili zajednica u kojoj živimo, razvijati i mijenjati. Jer vjerujemo u maksimu:

«O onom što se tiče svih odlučivati će svi!»


SOLIDARNOST

Povreda jednog je povreda svih nas. U okviru hijerarhijskog društva kao što je ovo sada u kojemu živimo, solidarnost, osim zadovoljstva koje nam pruža, je nezamjenjiva jer nam omogućava da se snažnije suprotstavimo onima koji imaju moć. Radeći zajedno možemo pojačati našu snagu i izboriti ono što želimo. Solidarnošću osiguravamo svoju slobodu jer radeći zajedno ne moramo raditi za drugoga, no da bi bila efektna mora biti stvorena od ravnopravnih, slobodnih pojedinaca koji surađuju dobrovoljno na bazi jednakosti. Solidarnost koja podrazumijeva slijepo slušanje vođa je kvazi-solidarnost prožeta i pokvarena hijerarhijom, samo-oslobođenje je ono što svaki pojedinac mora sam učiniti da bi stekao svoju slobodu jer sloboda ne može biti darovana. Pojedinac/ka mora sam/a slomiti svoje lance u glavi da bi svi mi, zajednički, mogli slomiti lance hijerarhijskog društva oko sebe, a to možemo učiniti djelujući svojim direktnim akcijama koje nas vode tim putem.

Zašto?
Jer to podrazumijeva aktiviranje pojedinca/ke u svoj svojoj punoći. Inteligenciji, maštovitosti ka ostvarenju svojih i zajedničkih solidarnih ciljeva slobodnih pojedinaca. Vlastita akcija nas oslobađa ovisnosti o vodstvu i vođama i svakog od nas čini svojim jedinim gospodarom. Ona nam vraća osjećaj samopoštovanja, odgovornosti i samopouzdanja, maštovitosti, inventivnosti i sposobnosti korištenja istinski kritične misli. Društvo je iako nas oblikuje, stvoreno od strane pojedinaca kroz njihove akcije, misli, i ideale. Suprotstavljajući se institucijama koje ograničavaju našu slobodu, mentalno se oslobađamo i započinjemo proces preispitivanja autoritativnih odnosa sveobuhvatno.


«Prava emancipacija
započinje našom unutarnjom regeneracijom,
oslobađanjem od tereta predrasuda ,tradicija i običaja!»

Emma Goldman – američka anarhistica


No samo oslobođenje ne treba čekati budućnost i «svijetlu revoluciju» ono se mora zbivati sada i ovdje jer stvaranjem alternativnih društvenih odnosa i organizacija danas, ponašajući se kao slobodni ljudi u neslobodnom društvu polažemo temelj za buduće slobodno društvo.


»Stvaranje novog svijeta u ljusci starog!»


Dakle, anarhisti ne žele emancipirati ljude, mi želimo da se ljudi sami emancipiraju, želimo da novi način života izraste iz tijela naroda i bude vezan za razvoj i napredovanje humanosti. Ono što mi možemo učiniti je pokušati osigurati uvjete, u kojima je istinska emancipacija moguća. Rušenjem okova i zapreka oko nas otvaramo novi put prema novom svijetu.



Zašto su anarhisti protiv autoriteta i hijerarhije?



Kao što to Erich Fromm kaže u svom djelu «Imati ili biti»:

«autoritet je širok pojam s dva potpuno različita značenja: može biti ili racionalan ili iracionalan autoritet. Racionalan je baziran na kompetentnosti, i pomaže osobi koja se na njega oslanja u rastu. Iracionalan je autoritet baziran na moći i služi za iskorištavanje podređenih mu osoba»


Autoritativni društveni odnosi znače podjelu društva na (malobrojne) naredbodavatelje i (brojne) naredboprimatelje, osiromašujući uključene pojedince (mentalno, emotivno, fizički) i društvo u cjelini. Ljudski su odnosi, u svim segmentima, zakočeni autoritetom, a kako se sloboda može stvarati samo slobodom, autoritativni društveni odnosi (i poslušnost koji oni zahtijevaju) ne mogu i ne obrazuju osobu o slobodi. Jedino sudjelovanje (samoupravljanje) u svim aspektima života to može činiti.

Ili će radnik biti jednostavno zaposlenik kapitalista-vlasnika ili će sudjelovati i imati glas u radničkim vijećima, jednom riječju postati suradnik, dio kolektiva. U prvom slučaju radnik je podređen, iskorišten, a njegovo je osnovno i trajno stanje poslušnost. U drugom slučaju koristi svoje dostojanstvo kao čovjek i građanin, on tvori dio proizvođačke organizacije u kojoj je prije bio rob, istovremeno postaje dio suverene snage u zajednici gdje je prije bio samo subjekt. Bez takve promjene društvo će ostati zauvijek podijeljeno na podređene i nadređene, na kaste gospodara i najamnih radnika/sluga, što je nespojivo sa slobodnim i demokratskim društvom.

Autoritet (iracionalan) nije samo prisutan u institucijama protiv kojih se borimo, naprotiv, on je prožeo sve sfere društva, a najčešće se manifestira u obliku društvene potrebe za povjerenjem vlastite suverenosti jednom ili više «vođa».

Vodstvo (odnosno hijerarhijski autoritet) implicira da moć drži vođa, no posjedovanje moći neminovno vodi do korupcije usprkos dobrim namjerama (povijest i sadašnjost je prepuna takvih primjera). Vodstvo znači pravo inicijative, a taj osjećaj odgovornosti, samopoštovanje koje nastaje izrazom čovječnosti je oduzeto ljudima i konsolidirano u vođi. Zbroj njihovih inicijativa, njihove odgovornosti, njihovo samopoštovanje postaje njegovo, a red i sustav koje on održava bazirani su na srozavanju ljudi od nezavisnih mislioca na samo «ljude». Jednom riječju, on je natjeran da postane autoritet i neprijatelj demokracije. Takva marginalizacija ostalih, za vođu je pozitivna jer on ne vidi potrebu za višom razinom inteligencije podređenih osim u slučajevima oduševljenog aplaudiranja njegovim postignućima. On takvu inteligenciju, koju krase kriticizam i opozicionizam, vidi kao prepreku i uzrok konfuzije. Kao što Colin Ward kaže:
«Sistem stvara morone, zatim ih prezire kao besmislene i nagrađuje "nadarenu manjinu" zbog njihove ekskluzivnosti.»
Hijerarhija je piramidalno strukturirana organizacija sastavljana od serija stupnjeva, zvanja gdje se svakim stupnjem povećava razina moći, ugleda i značaja. Dvije stvari prožimaju hijerarhiju kao njene najvažnije i najosnovnije značajke, a to su dominacija i eksploatacija.


«Tako je osnovna funkcija korporativne hijerarhije veća kontrola radnika s ciljem efektivnijeg iskorištavanja istih, a ne kao što kapitalisti to tvrde, veća efikasnost u proizvodnji.»

Steven Marglin: «What Do Bosses Do?,
Review of Radical Political Economics


Ne postoji rast moći odozdo prema gore. Ljudi mogu bučiti i davati sugestije, no isto je točno i za robovlasničko društvo. Struktura moći je linearna odozgo prema dolje.

Hijerarhijske društvene institucije uključuju kapitalizam, državu i privatno vlasništvo. Hijerarhijski društveni odnosi uključuju seksizam, rasizam, ksenofobiju, nacionalizam, šovinizam i homofobiju.
Zašto su anarhisti protiv kapitalizma?



Kapitalizam je hijerarhijski jer radnici ne razmjenjuju plodove svog rada, već naprotiv, oni svoj rad prodaju za određenu svotu novaca. Prodaju sebe na određeno vrijeme i zauzvrat za plaću obećavaju poslušnost svojim gospodarima. Oni koji plaćaju i izdaju naredbe (vlasnici i menadžeri) nalaze se na vrhu hijerarhije, a oni koji slušaju nalaze se na dnu.

Kapitalizam tretirajući rad (radnike) jednako kao ostala dobra (robu) negira osnovnu razliku između rada i ostalih «sredstava», a to je nerazdvojivost njegovog nositelja - radnika, koji je, za razliku od ostalog vlasništva, sastavljen od slobodne volje i individualnih sposobnosti, znači kao takav, unikatan.

Rad je daleko više od dobra na kojeg ga srozava kapitalizam. Kreativan samoupravljački rad je izvor ponosa, radosti i dio onog što nazivamo biti istinski čovjekom. Da bi shvatili iluzornost kapitalizma ponovit ćemo riječi Ericha Fromma koji je u svom djelu «Normalno društvo» izrekao:


«Korištenje (eksploatacija) čovjeka od strane čovjeka je izraz sustava vrijednosti koji čine kapitalistički sustav. Kapital - mrtva prošlost, zapošljava rad - živuću vitalnost i snagu sadašnjosti. U kapitalističkoj hijerarhiji vrijednosti, kapital stoji iznad rada, akumulirane stvari iznad manifestacije života. Kapital upošljava rad, a ne rad kapital. Osoba koja posjeduje kapital zapovijeda osobi koja posjeduje «samo» svoj život, ljudsku vještinu, vitalnost i kreativnu produktivnost. «Stvari» su iznad čovjeka. Konflikt između kapitala i rada je nešto daleko više od sukoba dviju klasa, više od njihove borbe za većim dijelom društvenog proizvoda. To je sukob između dva sustava vrijednosti i to između: svijeta stvari i njihovog akumuliranja i svijeta života i njegove produktivnosti.»



Kapitalizam vrednuje osobu kao predstavnika određene količine dobara koje naziva «radnom snagom», dakle identificira osobu kao stvar. Umjesto da se osoba vrednuje kao pojedinac, jedinstveno ljudsko biće s intrigirajućom moralnom i duhovnom vrijednošću.


«Stvari nemaju sebe, a ljudi koji su postali stvari (dobra na tržištu rada) ne mogu imati sebe.»


«Većina je tvornica jako slična vojnim diktaturama. Na dnu se nalaze redovi, obični vojnici, njihovi neposredni nadređeni su narednici i tako dalje slijedeći hijerarhiju. Organizacija može diktirati sve svakome od odijevanja i frizure do toga kako provodimo velik dio svog života za vrijeme rada. Može se protezati u prekovremeno, može vas natjerati da idete kod tvorničkog liječnika ako imate zdravstvenih probleme, može vam zabraniti (izričito ili prešutno) da se u svoje slobodno vrijeme politički aktivirate; može vam zabraniti pravo na slobodu govora, tiska i okupljanja; može koristiti identifikacijske isprave i naoružane stražare kao i zatvoreni sustav kamera da nas kontrolira; može kazniti neposlušne tzv. disciplinskim otpuštanjima i može nas otpustiti. Prisiljeni smo okolnostima prihvatiti gore navedeno ili se pridružiti tisućama nezaposlenih. Na gotovo svakom poslu imamo samo pravo na otkaz. Sve važne odluke donose se na vrhu, a od nas se očekuje da ih slušamo bez obzira radili mi u tornju od bjelokosti ili jami u rudniku.»

David Deleon


Hijerarhija kapitalističkog sustava je samorazarajuća jer ako su «drugi ljudi bogatstvo», kao što to tvrde liberali zagrnuti plaštom kapitalizma, tada mi tretirajući ostale kao manje vrijedne, ograničavamo njihov rast, te gubimo potencijalne ideje i sposobnosti koje oni imaju i tako osiromašujemo svoj vlastiti život i svoj vlastiti rast.


Zašto su anarhisti protiv «Države»?



Što je «Država»?

Anarhisti, po Malatesti, koriste pojam «država» za sumu ukupnih političkih, zakonodavnih, sudbenih, vojnih i financijskih institucija iz kojih je, upravljanje njihovim poslovima, kontrola njihovog osobnog ponašanja, odgovornost za osobnu sigurnost, oduzeta narodu i povjerena drugima, koji su ili uzurpacijom ili delegacijom, omogućili sebi donošenja zakona za sve, te primorali ljude da ih poštuju, ako treba i kolektivnom prisilom.


Za nas je država obilježena sa tri stvari:

1. monopolom nasilja na određenom teritorijalnom području
2. nasilje ima profesionalnu, institucionalnu prirodu
3. hijerarhijska priroda države, te centralizacija moći i inicijative u rukama nekolicine

Zadnja od tih je najvažnija, jer centralizacija moći u rukama nekolicine osigurava podjelu društva na one koji vladaju i one kojima se vlada, s potrebom stvaranja profesionalnog tijela koje će osiguravati tu podjelu. Bez te podjele ne bi bilo potrebe za monopolom nasilja i to bi bila jednostavna asocijacija jednakih, neobilježenih moći i hijerarhijom. Komunističke i socijaldemokratske države su direktno uključene, ne samo u političko-vojnoj sferi, već i u ekonomskoj dominaciji društvom kroz državno vlasništvo. U liberalno-demokratskim državama mehanizam političko-vojne dominacije je kontroliran od korporativne elite i zato se velike korporacije smatraju dodatkom «državnog kompleksa» te se tako i ponašaju. Delegacija i centralizacija moći, iz ruku naroda u ruke nekolicine, u državi rezultira time da izabrani ljudi postanu izolirani od mase koja ih je izabrala te izvan njene kontrole. Nadalje, kako je ovim izabranim dano pravo odlučivanja u ogromnom broju pitanja s kojima se do sada nisu susretali, ubrzo se uspostavlja birokratski aparat oko njih da im pomogne u odlučivanju. Ta birokracija zahvaljujući svojoj informiranosti i stalnosti ubrzo stječe više moći od izabranih ljudi. To dovodi do toga da onaj (birokracija) koji služi onog (predstavnik) koji (tobože) služi narodu, ima više moći od njega kao što političar ima više moći od onih koji su ga izabrali. Sve državi slične institucije ubrzo postaju omotane snažnom birokratskom vrpcom.

Takva situacija pojednostavljuje ostvarenje osnovne funkcije države, a to je omogućiti vladajućoj eliti iskorištavanje nižih društvenih slojeva, odnosno, crpljenje ekonomskog prirasta od njih. Ona to osigurava štiteći svoje ekonomske monopole iz kojih pripadnici takve elite crpe svoja bogatstva.

«Zaštita privatnog vlasništva»
je osnovni cilj države, a tek daleko iza toga dolazi «zaštita osoba» jer je većina institucija i državnih zakona upućena upravo zaštiti vlasništva. Pravnim poretkom osigurava se država, a vlasništvo (kao što to često tvrde pravni teoretičari) čini 9/10 prava.


«Civilna vlada koja je uvedena kao zaštita vlasništva je zapravo uvedena za obranu bogatih od siromašnih, ili onih koji imaju neko vlasništvo od onih koji to nemaju.»

Adam Smith (teoretičar liberalnog kapitalizma)


No država ima svoju vlastitu dinamiku i strukturu te stvara svoje vlastite klase, klasne interese i privilegije što im omogućava da se oslobode kontrole ekonomsko vladajuće klase i započnu ostvarenje vlastitih ciljeva u većoj ili manjoj mjeri.

Vlast, iako izlazeći iz buržoazije kao njen sluga i zaštitnik, tendencira, kao i svaki sluga i zaštitnik, postići vlastitu emancipaciju i dominirati onima koje štiti. Država, bilo koja država, pa čak i ona najliberalnija i najdemokratskija, je u biti, bazirana na dominaciji i nasilju, odnosno, skrivenom despotizmu koji nije ništa manje opasan despotizam.
Osim osnovne funkcije, zaštite privatnog vlasništva, država funkcionira kao ekonomski instrument vladajuće klase i na druge načine.

Prvo, država intervenira u modernu ekonomiju da bi riješila probleme koji nastaju razvojem kapitalizma. Te su se intervencije događale u različitim formama u različito vrijeme, a uključuju: državno financiranje industrije (vojna potrošnja), stvaranje društvene infrastrukture preskupe za privatni kapital (željeznice i ceste), propisivanje zaštitnih tarifa u industrijama u razvoju da bi ih se zaštitilo od efikasnije inozemne konkurencije, promoviranje imperijalizma za osiguranje kolonija ili tržišta ili da bi se osigurao pristup sirovinama ili jeftinoj radnoj snazi, pojačana državna potrošnja u vrijeme premale potrošnje i stagnacije, održavanje «prirodne» razine nezaposlenosti koja se koristi u svrhu discipliniranja radničke klase, osiguravajući da ona proizvodi više za manje, manipulacija kamatnim stopama da bi se smanjili efekti poslovnog ciklusa i potkopali dobitci što su ih radnici izvojevali u klasnoj borbi.

Drugo, zbog ogromne političke moći koja potječe iz bogatstva, kapitalisti koriste državu direktno za dobrobit svoje klase, kroz porezne olakšice, ugovore s državom koji im donose monopol proizvodnje i raspodjele na tržištu, zaštitne tarife korporacija koje su ocijenjene kao presudne za državu.

I treće, država može koristiti svoje funkcije u popuštanju zahtjevima radničke klase da bi se smanjio intenzitet sukoba i suprotnosti između radnika i kapitalista koji bi mogao ugroziti integritet sustava kao cjeline, npr. buntom radnika i eventualnom revolucijom. U kapitalističkoj demokraciji, interesi koje se mora zadovoljiti su oni kapitalista, jer bez toga nema
investicija, nema proizvodnje, nema rada, nema sredstava, koliko god ona bila marginalna, koji se mogu distribuirati u skladu s potrebama cjelokupne populacije.




Pogrešna je ideja da glasovanjem svake četiri (ili negdje tu) godine za javnu osobu visoko centralizirane i birokratske mašine, obični ljudi kontroliraju državu. Tvrdnja da je takva ideja lažna ne znači da ne postoji razlika između liberalne republike i fašističke ili monarhističke države. Daleko od toga. No vlast je centralizirana i u liberalnoj demokraciji i kao takva stavlja moć u ruke nekolicine. Predstavnička demokracija je bazirana na delegaciji moći, biranjem drugih da vladaju nama. Centralizam čini demokraciju besmislenom, jer je političko odlučivanje dano profesionalnim političarima u udaljenim centrima. Bez lokalne autonomije ljudi su izolirani jedni od drugih, atomizirani, i u takvoj situaciji nemaju nikakav politički forum na koji mogu doći, te zajedno raspraviti i odlučiti među sobom, o pitanjima koja smatraju važnim za svoju zajednicu ili radni kolektiv.

Centralizacija ide direktno u korist onih na vrhu odvajajući ih još efektnije od nas ostalih, odnosno, direktno u korist birokratima i političarima, a nauštrb naroda.



Zašto su anarhisti protiv privatnog vlasništva?



Kapitalizam se sastoji od dva principa: privatnog vlasništva i najamnog rada, no ovaj drugi u potpunosti zavisi od prvog jer da bi najamni rad mogao postojati, radnici moraju bit lišeni kontrole sredstva za proizvodnju koja koriste. To je moguće tamo gdje država štiti vlasnike uzurpatore svojim prisilnim metodama.

Anarhisti su protiv privatnog vlasništva jer je izvor prisilnog, hijerarhijskog autoriteta i klasnih privilegija.


Država štiti:

1. pravo na izdavanje kredita i moneta, odnosno bazu kapitalističkog bankarstva
2. zemlju i zgrade - bazu zemljoposjedništva
3. strojeve i opremu za proizvodnju - bazu industrijskog kapitalizma
4. ideje i inovacije - bazu za patent i autorska prava

Time omogućava stvaranje stratificiranih klasa po liniji vlasništva kojim raspolažu.

Ali zašto je vlasništvo samo po sebi iskorištavajuće?

Monopol koji ima klasa industrijskih kapitalista nad sredstvima za proizvodnju omogućava toj klasi da naplaćuje radnicima honorar za privilegiju korištenja monopoliziranih sredstava. Država štiti vlasnička prava na zemlji, na radnom mjestu itd. što znači da vlasnik može zabraniti ostalima korištenje svojih sredstava i nametnuti svoja pravila onima kojima dozvoli upotrebu «svojeg» vlasništva. Šef ti daje posao tj. dozvolu da radiš u tvornici ili rudniku koju nije sagradio on, već radnici slični nama. I za tu dozvolu ti pomažeš uzdržavanje njega i njegove obitelji dok god radiš za njega. Kapitalističkim radnim mjestom upravlja onaj koji je vlasnik, a ne onaj koji tamo radi. To dovodi do gotovo totalitarnog sustava. Kao što kaže Noam Chomsky (američki lingvist i kritičar postojećeg društva):


«Pojam totalitarizam je poprilično točan jer ne postoji ljudska institucija koja se toliko približava totalitarizmu kao poslovna korporacija. Želim reći da je moć u potpunosti rangirana odozgo prema dolje. Možete biti negdje unutra i primat ćete naredbe odozgo i prosljeđivat ćete ih dalje. Na kraju je sve u rukama vlasnika i investitora.»


Takva situacija egzistira, s manjim razlikama, u cijelom suvremenom svijetu, no priznajući realnost te činjenice, mi istovremeno ne priznajemo mirenje s njom.

No, anarhisti razlikuju privatno vlasništvo (vlasništvo) kao državom zaštićeni monopol pojedinih stvari i privilegija korištenih na način da se eksploatira druge i «posjed», koji je s druge strane, vlasništvo stvari koje nisu korištene i stvorene na način da se njima eksploatira druge. Stvari, zavisno od upotrebe, mogu biti i jedno i drugo.

Anarhizam ukida privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i raspodjelu i time kapitalistički sustav. Osobni posjedi ostaju za svakodnevne stvari kojima smo u našem životu okruženi. Sat je tvoj, ali je tvornica satova narodna. Zemlja, strojevi i druga javna dobra postat će kolektivni posjedi koje se neće moći ni kupovati ni prodavati. Upotreba će biti jedini naslov, no ne za vlasništvo već za posjed.



Kako mijenjati svijet iz perspektive anarhista?



Svijet moramo promijeniti sami svojom, direktnom akcijom. Anarhisti su uz organizaciju vlastitih grupa (afiniteta ili šireg kapaciteta) uvijek zagovarali učestvovanje u radničkim organizacijama koje vode direktnu borbu Rada protiv Kapitala i njegovog zaštitnika Države. To je jedan od važnijih načina anarhističkog organiziranja, no svakako nije jedini.

Poseban naglasak treba staviti na razvoj anarhističkog insurekcionizma, koji uz djelovanje kroz manje grupe afiniteta povezane sa zajednicom u kojoj djeluju, poziva na otvoreno suprotstavljanje društvu kakvo je sad, isključivo direktnim akcijama. On u sebi okuplja i socijalne i individualne anarhiste i kao pokret s jasno izraženim stavovima, ali mrežastom i teško uhvatljivom strukturom, predstavlja možda i najveću «opasnost» sustavu kojemu oponira.

Anarhističke organizacije prošle su dugi put organiziranja i u skladu s promjenama kako na aktivističkom planu, ali tako i teorijskom razmišljanju modificirale su donekle svoj način djelovanja i organiziranja.

Bez obzira na to, sindikalizam je jedna od važnijih formi socijalnog anarhizma. Anarhosindikalisti, kao i ostali sindikalisti, žele stvoriti sindikalan pokret baziran na anarhističkim idejama. Zato zagovaraju decentralizirane, federativne sindikate koji koriste direktnu akciju da bi izborili reforme u kapitalizmu dok ne ojačaju dovoljno da ga zbace. Anarhosindikalizam je novi vid kolektivističkog anarhizma koji smatra da se stvaranjem anarhosindikata stvaraju prethodnice budućeg slobodnog društva.


Anarhosindikalisti pokušavaju u okviru kapitalizma stvoriti «Slobodne asocijacije slobodnih proizvođača».


Te se će asocijacije koristiti «kao praktične škole anarhizma», jer kao što to Bakunjin kaže radničke organizacije moraju stvoriti «ne samo ideje već i činjenice budućnosti» u predrevolucionarnom periodu.


Anarhosindikalisti, kao i ostali socijalni anarhisti;

«su uvjereni da se socijalistički ekonomski poredak ne može stvoriti dekretima, statutima vlada već jedino solidarnom suradnjom radnika u svakoj grani proizvodnje tj. preuzimanjem uprave svih tvornica od strane proizvođača i to na način da svaka zasebna grupa, tvornica i grana industrije postanu nezavisni članovi općeg ekonomskog organizma i sistematski nastavi proizvodnju i distribuciju proizvoda u interesu zajednice i na temelju slobodnih uzajamnih dogovora.»


Radnički je pokret važan da bi osigurao razvoj i organizaciju društvene (i posljedično, antipolitičke) snage radničke mase, no ne mislimo da se kao društvene snaga trebamo tu zaustaviti.


Kako anarhisti vide mogući svijet baziran na slobodi, ravnopravnosti i solidarnosti?



Istinski slobodno društvo mora funkcionirati kako u radnim kolektivima tako i na razini lokalnih zajednica, komuna, u kojima će svaka osoba biti uključena putem općih skupština, u rad i vođenje istih. Iako će radni kolektivi biti važni, za razliku od anarhosindikalista, mi smatramo da će prije svega oni morati biti podređeni interesima i potrebama zajednice u okviru kojih egzistiraju jer one ipak predstavljaju cjelokupni sukus potreba interesa pojedinaca koji žive na određenom području.

Isprepletenost sustava omogućit će jednostavnije prepoznavanje i zadovoljavanje potreba ljudi uključenih u njega.

Ono što anarhisti, žele, je decentralizirano društvo stvoreno na bazi slobodnih asocijacija koje može osigurati prije spomenute vrijednosti: slobodu, ravnopravnost i solidarnost.

Zato podržavamo kolektive bazirane na direktnoj demokraciji koja prakticira jedini ispravni principi društvene uključenosti pojedinca


«jedan čovjek, jedan glas».


Anarhističko društvo (i organizacije) će voditi masovne skupštine svih uključenih, bazirane na iscrpnim diskusijama, debatama i kooperativnom konfliktu ravnopravnih. Da bi osigurale jednostavnije funkcioniranje takvih masovnih skupština one će izabrati komitet nadležan za isključivo administrativne poslove. Ti će komiteti biti sastavljeni od mandatnih, opozivih, privremenih delegata, čiji će se zadaci obavljati pod nadzorom skupštine koja ih je izabrala, a koju čine svi oni koje žive u dotičnoj zajednici, ili koji rade u dotičnom radnom kolektivu ako se radi o poslu. Delegati moraju dolaziti iz zajednica koja predstavljaju ili u slučaju radnog kolektiva, moraju biti njegovim aktivnim članom. U slučaju da delegati prekorače ovlasti svog mandata i pokušaju proširit svoj utjecaj izvan onog koji im je odredila skupština, oni će biti istog trena opozvani, a njihove odluke poništene.

Na takav način organizacija ostaje u rukama onih koji je čine, za razliku od hijerarhijskog državnog predstavničkog sustava gdje građani na temelju praznih obećanja biraju na izborima «svoje» predstavnike, koji jednom kada dođu na vlast zaboravljaju vlastita obećanja odnosno gdje su građani lišeni bilo kakvog utjecaja na njihov rad (osim ponovnih izbora za četiri godine, svjesni smo da znate koliko se štete u tolikom razdoblju može počiniti).

Naše slobodne zajednice, stvorene slobodnim sporazumima, bi također ulazile u konfederacije s drugim slobodnim zajednicama. Takve bi konfederacije bile upravljane odozdo prema gore, s odlukama odnesenim na osnovnim-bazičnim, jedinim relevantnim skupštinama zajednica, te dalje distribuiranim prema gore. Konfederacijom bi se jednako upravljalo kao i sa pojedinačnim zajednicama. Održavale bi se regionalne, nacionalne, internacionalne konferencije o svim važnim pitanjima i problemima vezanim za zajednice uključene u dotičnu konfederaciju.

U pojedinim situacijama bi se osnivali ad-hoc komiteti/odobri, kada je to potrebno, da koordiniraju i upravljaju odlukama pojedinih zajednica i njihovih skupština pod striktnom kontrolom odozdo prema gore. Delegati u takvim tijelima imat će ograničeno trajanje mandata, odnosno imat će vezani i ograničeni mandat kao uostalom i delegati pojedinih zajednica u koji sudjeluju u radu regionalnih, nacionalnih skupština, te neće moći donositi oduke u ime zajednice koju predstavljaju kao delegati. Bit će opozivi u svakom trenutku od strane skupština zajednica, koje su ih izabrale. Na taj će način svi komiteti uvijek biti kao što je to Malatesta govorio


«pod kontrolom stanovništva».


I najvažnije, skupštine osnovnih temeljnih zajednica, mogu nadglasati bilo koju odluku donesenu na konferencijama konfederacija (regionalnih, nacionalnih…) i napustiti bilo koju konfederaciju. Sve što delegati odluče na konferenciji mora proći ratifikaciju na osnovnim skupštinama. Bez ratifikacije zaključci doneseni na razini regije (ili šire) jednostavno ne obvezuju zajednicu koja je delegirala pojedinog delegata za obavljanje određenog posla ili zadatka. Skupštine mogu zatražiti sazivanje nove konfederalne konferencije da rasprave novi razvoj situacije (u slučaju odbijanja ratifikacije i slično), te da obavijeste ostale zajednice o promjeni stava te da ih upute što predlažu za daljnji tok rasprave, te razvoj novih ideja.

Razlika između delegata i predstavnika je u tome što delegat prenosi zaključke donesene, na osnovi rasprave, u kolektivu zajedničkom odlukom, i ništa više, dakle nema mogućnosti bilo kojim svojim ponašanje vezati zajednicu za obvezujućim odlukama. Njegova je uloga isključivo izvješćujuća. On izvještava Kongres konfederacije o zaključcima zajednice koju predstavlja i obrnuto, izvještava zajednicu koja ga je birala o prijedlozima Kongresa konfederacije.

Kritičari samoupravnog, decentraliziranog sustava često kao svoj najjači argument ističu da je centralizirani sustav prikladan u pitanjima veličine, jednostavnosti i konstrukcije, ali mu nedostaje najvažnija stvar – pojedinac više ne pripada sebi u takvom sustavu, ne može osjetiti svoj značaj, a o njegovom životu se ne vodi nikakav račun.

Samo u direktnoj demokraciji (za koju se zalaže većina anarhista) moguće je pojedincu izreći samog sebe, prakticirati kritičku misao i samoupravljanje, razvijajući svoje intelektualne i etičke potencijale do maksimuma. Za povećanje individualne slobode i njenih intelektualnih, etičkih i socijalnih posljedica bolje je biti ponekad u manjini, nego uvijek biti podređen volji svoga šefa.




«Umjesto zakona stavit ćemo ugovore (slobodne dogovore). Nema više zakona donesenih od strane većine, čak ni jednoglasno; svaki građanin, svaki grad, svaka industrijska unija stvara svoje zakone.»


Ne mislimo da svojom podrškom sustavu direktne demokracije, anarhisti misle da je većina uvijek u pravu. Daleko od toga. Ključno za sustave predstavničke demokracije je, ne to da je većina u pravu, već to da se nijednoj manjini, u takvim sustavima, zaduženoj za vodstvo, ne može vjerovati da neće pretpostaviti svoje interese dobrobiti svih. Iako smo protiv diktata manjine, mi shvaćamo da većine, itekako, mogu i čine pogreške i zato podržavamo snažno pravo manjine u našem društvenom sustavu.


«Ako većina počini nešto u lošoj vjeri… tada će manjina morati pokrenuti političku akciju uključujući akciju političkog neposluha, ako je potrebno, da zaštite svoje građanstvo i nezavisnost i samo političku organizaciju… Politički neposluh je samo jedan od mogućih načina izricanja aktivnog građanstva na čemu je sustav samoupravne demokracije i baziran… Društvena praksa obećavanja uključuje pravo na odbijanje i promjenu obveza; slično je i s praksom dobrovoljnih samo preuzetih političkih obveza, koja je besmislena bez praktičnog priznanja prava manjinama da odbiju ili povuku svoj pristanak ili gdje je to potrebno odbiju poslušati…»

Carol Pateman


Kao što je Malatesta rekao:

«anarhisti odriču pravo većini da upravlja ljudskim društvom općenito. Manjine mogu napustit asocijacije kad to žele i ne moraju se pokriti odlukama većine prije nego što su uopće imali priliku saznati kakve su to odluke.»


Po takvim će principima anarhističke zajednice funkcionirati na tri razine. Prvo nezavisne komune na osnovi teritorijalnih odrednica, zatim federacije i konfederacija sindikata ili radnih kolektiva za organiziranje ljudi u skladu s njihovim različitim funkcijama, te kroz društva i organizacije za zadovoljenje svih mogućih ljudskih interesa i potreba od onih ekonomskih, preko zdravstvenih, obrazovnih, zajedničke zaštite, širenja ideja, umjetnosti, do zabave.


…ovo su samo neke od ideja anarhizma, no njegovo bogatstvo upravo leži u činjenici da je anarhistički pokret obojen mnogim slobodarskim idejama i vizijama kako suvremenog tako i nekog budećeg društva. U zajedničkim promišljanima, raspravama i akcijama treba tražiti rješenja, za ono sa čime se suočavamo danas, ako i za ono sa čime ćemo se suočavati u budućnosti.




Izvor: Riječka Anarhistička Inicijativa
(broj 6; http://www.rai.anarhija.org)

Prerada: Sabotaža Pokvarenog Sistema
(www.geocities.com/aktivizam), prosinac 2007.



- 13:10 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2008  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Listopad 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Free Hit Counter
Free Hit Counter



Mala Anketa:

Mislis li da je moguce ostvariti anarhiju?
da
ne
ne znam sto da mislim
  
pollcode.com free polls



Što Čitaš
Kontrapunkt
Lupiga
Anfema
Wikipedija
Protest-records
Banksy


Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr